Absint

Apsint je liker koji se proizvodi od anisa, pelena i šećera, a sadrži i do 72 posto alkohola.

Navodno ga je prvi put proizveo dr.. Pjer Ordiner (Pierre Ordinaire) 1792. godine kao lijek protiv dizenterije i malarije nazvao je Artemisia Absinthium. Napitak ubrzo dobiva nadimak La Fée Verte ili "zelena vila", zbog svoje specifične boje. Ovaj lijek ubrzo postaje omiljeno piće, pogotovo među francuskim vojnicima u Sjevernoj Africi, koji su u apsint počeli dodavati anis da mu poprave okus.

Apsint počinje stjecati sve veću popularnost i uskoro ga prihvaćaju umjetnici i pripadnici visokog društva. Najveću popularnost doživljava u razdoblju od 1880. do 1914, a samo 1910. popijeno je više od 36 milijuna litara ovog pića. Osim u Francuskoj, konzumiranje apsinta brzo se proširilo iu Sjedinjenim državama, najviše u New Orleansu, gradu s francuskim korijenima. Američke vlasti zabranjuju apsint 1912. zbog velika broja alkoholičara, a 1920. započinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola.

Slijedeći primjer SAD, uskoro i ostale države zabranjuju apsint, a Francuska uvodi zabranu 1915. No piće je bilo toliko popularno da se i dalje prodavalo. Proizvođači su se na razne načine dovijali kako prikriti činjenicu da prodaju apsint. Neki su išli čak toliko daleko da su apsint prodavali kao tonik za kosu. Zanimljivo je da apsint nikada nije bio zabranjivan u Velikoj Britaniji, niti u Španjolskoj.

Francuska, međutim, ponovo obnavlja proizvodnju tog slavnog kontroverznog pića. Tako François Gi (Francois Guy), nasljednik poznate destilerije iz Pontarliera, ponovno počinje proizvoditi apsint, no njegov napitak mora biti znatno blaži od svojih "originalnih" prethodnika. U litri pića količina tujonea - neurotoksina koji je glavni krivac za halucinacije uživatelja apsinta - ne smije biti veća od 10 mg.

Apsint se pije na specifičan način. U visoku čašu ulije se malo apsinta, a zatim se na žlicu u kojoj je šećer lagano dolijeva ledena voda, koja mora polako kaplje u čašu s apsintom. Svaka kap pretvara se u blještavobelu pahuljicu u zelenom apsintu. Šećer služi ublažavanju gorčine pelina, a sama metoda pripremanja daje piću dodatnu čar. Njo Orleans old apsint haus bila je poznata po velikoj fontani iz koje je stalno kapala hladna voda u čaše s apsintom.

Mnogi umjetnici i poznate osobe obožavali su apsint. Slikar Toulouse Lautrec (Toulouse-Lautrec) radio je poseban koktel, koji je nazvao un tremblement de terre (potres), a koji se sastojao od apsinta i konjaka. Umjesto vode, apsint može se miješa i sa crnim ili bijelim vinom, a neki ga piju čistog. Oscar Wilde (Oscar Wilde), jedan od uživalaca ovog neobičnog pića, jednom je napisao: "Prvi stupanj opijanja apsintom nije ništa posebno, u drugom vam se počinju priviđaju čudovišne i okrutne stvari, ali ako izdržite, na kraju ćete doći do završnog stupnja i tada ćete vidjeti stvari koje želite vidjeti - prekrasne, neopisive stvari ".

POVIJEST
Rimljani su ga zvali absinthium (absinthial - lat. gorak), a Grci apsinthion, što znači "nepitak" (zbog gorkog okusa).
Artemisia absinthium (pelin), biljka posvećena božici Artemidi, upotrebljava se u medicini već više od 3500 godina. Grci su je smatrali lijekom protiv trovanja kukutom i gljivama, a Hipokrat ju je prepisivao protiv žutice, reumatizma, anemije i menstrualnih tegoba. Absinthe, pelin u svojoj francuskoj verziji, ipak je najpoznatiji kao glavni sastojak likera, čiji je recept, prema legendi, vještičije djelo.
Apsint je liker koji se proizvodi od anisa, pelina i šećera, a sadrži i do 72 posto alkohola. Navodno ga je prvi put pripravio dr. Pierre Ordinaire 1792., a svoj "lijek" nazvao je Artemisia Absinthium. Napitak ubrzo dobiva nadimak "La Fée Verte" ili "zelena vila", zbog svoje specifične boje. Ovaj lijek ubrzo postaje omiljeno piće, pogotovo među francuskim vojnicima u Sjevernoj Africi, koji su u apsint počeli dodavati anis da mu poprave okus.
Vrhunac popularnosti apsint je dostigao između 1880. i 1914. godine, kada je postao simbol boemskog duha Pariza. Francuzi su 1874. popili 700 hiljada litara ovog pića, a do 1910. njegova potrošnja se popela na 36 miliona litara u godini.

SLAVNI KOJI SU GA VOLJELI
Zaštitni znak apsinta je kreacija Oskara Wildea: smaragdno-zelena vila (l’heure verte) koja napijene prevodi u carstvo apsintalnih halucinacija čarobnim žezlom od opala. Osim Wilde-a, apsint je bio omiljen i medu drugim umjetnicima tog doba. Izmedu ostalih, pili su ga Ernest Dauson, Pablo Picasso, Artur Rimbaude, Toulouse-Lautrec(pio je apsint s konjakom-taj mix nazvao "un tremblement de terre"-potres) i Charles Baudelaire.
Najvatreniji poštovalac apsint-kulture bio je, ipak, Van Gogh. Hommage ovom piću dao je svojim djelom “Flaša apsinta”, a sa apsintom je žvakao pelin kako bi u organizam unio što više apsintola.
U ludilu izazvanom trovanjem apsintom je pojeo neke slike i otkinuo svoje uho, a na njegovom grobu raste bijeli kedar, po cijem je klasičnom imenu “thuja” aktivna supstanca apsinta i dobila ime. Ernest Hemingvej je napisao “Za kim zvona zvone” pod uticajem apsinta.
Apsint je proslavio Napoleon…naime, Napoleonovi su vojnici morali imati sa sobom svaki po bocu apsinta… kao prvo, ima velik postotak alkohola, zatim navodna ljekovita svojstva toga napitka te na kraju najvažnija stvar…što je legendarno utjecao na vojnike..naime, postoje zapisi očevidaca da nakon što su si cugnuli apsinta, vojnici nisu osjećali strah i takvi ludi svojevoljno išli i u najstrašnije bitke, a što je još luđe, vojnici nisu gubili kontrolu nad svojim pokretima niti su postajali slabiji..upravo suprotno


ZABRANJENO PIĆE
Američke vlasti zabranjuju apsint 1912. zbog velika broja alkoholičara, a 1920. započinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola.
Slijedeći primjer SAD-a, uskoro i ostale države zabranjuju apsint, a Francuska uvodi zabranu 1915. No piće je bilo toliko popularno da se i dalje prodavalo. Proizvođači su se na razne načine dovijali kako prikriti činjenicu da prodaju apsint; neki su išli čak toliko daleko da su apsint prodavali kao tonik za kosu. Zanimljivo je da apsint nikada nije bio zabranjivan u Velikoj Britaniji, niti u Španjolskoj.
Francuska, međutim, ponovo obnavlja proizvodnju tog slavnog kontroverznog pića. Tako Francois Guy, nasljednik poznate destilerije iz Pontarliera, ponovno počinje proizvoditi apsint, no njegov će napitak morati biti znatno blaži od svojih "originalnih" prethodnika. U litri pića količina "thujonea" - neurotoksina koji je glavni krivac za halucinacije uživatelja apsinta - ne smije prelaziti 10 mg!

KONZUMACIJA
Konzumiranje apsinta je predstavljalo poseban ritual. Za to se upotrebljavala posebna kašika, perforirana, duga i spljoštena kao špahtla. Ona bi stajala na rubu visoke čaše, u kojoj se nalazio gusti, smaragdno-zeleni apsint, nasut do nivoa označenog na čaši. Na kašiku bi se stavljala kocka šećera, a preko nje bi se pažljivo sipala voda, koja bi u kapljicama padala u piće. Kapi vode bi se u dodiru sa apsintom pretvarale u bjeličasti trag. Šećer bi ublažio gorčinu, a svaka kap vode bi izazivala pretapanje zelene u boju opala, što je proizvodilo vrlo atraktivnu vizuelnu senzaciju.
Ova osobina trava koje ulaze u sastav apsinta vas uvjerava da vaše skupo piće nije razblaženo prije nego vam je usuto u čašu. Efekat zamućivanja je nazvan louche i ostavlja snažan vizuelni utisak na onoga ko ga prvi put gleda.

DA PONOVIMO
pravilno ispijanje
Apsint se rijetko pije čist. Postoji više načina ispijanja apsinta, ali mi ćemo izdvojiti dva najpopularnija. Sve sto ti je potrebno da bi pravilno izveo ovaj cin jeste apsint, vrć vode, specijalna apsint žličica (moze i obična), kocka šećera i šibice.
klasični način
1. Sipaj malo apsinta u prigodnu čašu.
2. Stavi kockicu šećera na žličicu i položi je na vrh čaše.
3. Veoma polako sipaj vodu preko kockice šećera u čašu (u omjeru 1:5). Apsint će promjeniti boju iz bistre zelene u mlječnobelu, neprozirnu tekučinu.
4. Promješaj piće zajedno sa ostatkom kockice šećera i uživaj.
češki način
Sličan prvom, s tim sto se apsint sipa preko kockice šećera koja se potom zapali. Kada plamen počne tinjati i šećer se počne topiti, ubaci ga u čašu, ulij vodu i promješaj.


OPREZ
Danas je moguce kupiti više vrsta apsinta. Od najrafiniranijih poput “Logan Fils” cija je cijena oko 200€ za litar, preko “standardnih” cija se cijena kreće od 100 do 150€ sve do najjeftinijih u čijoj su proizvodnji preskočene neke faze u destilaciji, a koji nisu mnogo skuplji od ostalih žestokih pića ali mogu biti izuzetno štetni za zdravlje.
Pretjerano konzumiranje nekvalitetnog apsinta može dovesti do mamurluka, grčeva ili epileptičnih napada, naročito kod mladih ljudi.


“Sjedio sam jedne noći u Café Royal. Bilo je jako kasno. Pio sam sam. Baš sam ušao u treću fazu kad je voda došla u rukama konobara sve do moje stolice. Počeo je da je prosipa po podu. ‘Vrijeme da se ide, gospodine’, rekao mi je, ‘bojim se da sada morate da idete’. Opet je prosuo vodu. ‘Zalivaš cvijeće? To je divno! Koje je tvoje omiljeno cvijeće’ , upitah ga, a on mi ne odgovori. ‘Ja volim tulipane’, rekoh mu jer mi se činilo da nije raspoložen za priču. ‘Sad stvarno morate da idete, gospodine’, ponovi mi kao da nisam čuo. ‘Siguran sam da i ti najviše voliš tulipane’, htio sam da ga oraspoložim. Dok me iznosio da me izbaci na ulicu vidio sam kako stotine ljudi sa tulipanima umjesto glava trči oko mene”.
Sve stvari koje je volio i zaboravio vraćale su mu se kada bi okusio tog neprozirnog napitka, gorkog napitka tečne alhemije koja je umrtvljavala jezik zagrijevala mozak, zagrijevala stomak, mijenjala ideje - Ernest Hemingvej "Za kim zvona zvone"